Napokon, vikend! Ali čekajte, to nije sve...

petak , 24.07.2015.

Rano jutro, pola šest, svako jutro putuje, pjevali su Novi fosili, Srebrna krila ili tko već. Tako i ja putujem, pola sedam stižem na odredište, lagano se krećem prema mojoj tvornici tuge, smijeha, razočaranja i veselja. Lagani znoj me oblijeva poput jutarnje rose, ali to nije od vrućine, dapače prohladno je, to je od starog dobrog stajskog smrada, tako nešto se nije osjetilo još od kad su se ljudi poslije brijanja polijevali s pola bočice Pitralona. Ooo, 'oću li ikad postati rezistentan ko' žohar da izdržim taj smrad. Ulazim u ambulantu, pravo osvježenje, znoj se pojačava na maximum po Richterovoj ljestvici jer sam počeo podrhtavati od promjene sa 20 C vani na 35C u ambulanti, naime, nemam klimu, zahvaljujući ekstremno brzoj administraciji čekat ću je do mirovine, da se odvrte natječaji, ponuđači, dostavi, postavi, tako da na samrti osjetim kako je raditi u ljudskim uvjetima. Otvoriti prozor, i mijenjati vruću prostoriju za prostoriju s manje celzijusa, a više smrada, ili gorjeti u vlastitom znoju, pitanje je sad. Nedavno sam bio kod uglednog specijaliste u Zagrebu, nema klimu, rekoh sebi, vidiš da je svima loše, barem da se malo utješim. I onda kreću radne akcije, zvijezda dana, bez pogovora, ulazi u ambulantu i počinje: Doktore, ne ide iz mene van. Pomagajte! Pitam ja:koliko to traje, odgovara 2 tjedna. Tad u šoku, upitam, jeste li pili kakav čaj, pokušali s čepićima. Ona me čudno gleda. Naime ja sam pretpostavio da se žali na konstipaciju, zatvor. Kaže ona doktore, nemam ja problema sa stolicom, mene muči uho. Mislim da ste sigurno čuli priču o uholaži, škarici ili kako već zovete tu životinjicu, slika u prilogu. Prema predaji naših starih, ako vam ta buba uđe u uho poludite. Ugl kaže ona da joj je buba ušla u uho i da je je škaklja, da će poluditi, pogledam otoskopom i vidim sve čisto na obje strane, kaže ona jeste je vidli'. Kažem ja, jesam, al dođite sutra da vam je izvadimo, "treba posebna pinceta". Do sutra, ja sam pripremio mrtvu bubu, hvala bogu oko ambulante ih ima kolko' hoćeš. Dođe na "zahvat" ja kao nešto vadim, i pokažem njoj bubu na brzinu i bacim je u smeće, kaže ona sad je super, bolje čujem, ne škaklja me, sve super. Par dana poslije dolazi i kaže, opet problem, kažem ja što je sad bilo, izvadili smo bubu, a ona odgovara; A JAJA, OSTAVILA JE JAJA. Uhvatim se za glavu i kažem u sebi stih od Alena Nižetića, :"Idem putem, glava dinja, opet pozdrav iz Rovinja, kakva će to biti noć..."

Neki te mrze, neki te vole!

četvrtak , 23.07.2015.

3 tjedna su iza mene u ambulanti, 3. dan pišem na blogu. 33. stupanj u masonskoj loži puno je manje dostignuće od toga. Mali osvrt na komentare, vjerujte mi što se tiče moje stručnosti, nemam ni jednu mrlju, ni službenu pritužbu, a kroz moje ruke je prošlo manje, više, 5000 ljudi. Što se tiče stila pisanja i pravopisa, pišem kak mi se da, kao da vam prepričavam u bircu, a ne da glumim intelektualca ili sl. Nedostatak smisla i stila za književnost kupit ne mogu, jednostavno nemam to u sebi. Stavovi u mojim dogodovštinama i događaji služe isključivo podizanju raspoloženja čitatelja istih. Negativni komentari više govore o osobama koje pišu iste, nego o komentiranoj osobi!!! Dosta filozofije, idemo se smijati. Ulazi deda u ambulantu(imao 3 infarkta, 4. se sprema), dobar dan, dobar dan. Počinje priču, srce, oko, želudac, debelo crijevo, svi imaju te probleme s 80, al njega, vidim da okoliša, muči nešto drugo. Naime troši par lijekova za srce, pa pita smije li ih preskočiti, koliko puta, kako. To su naime lijekovi koji sadrže spojeve dušika u sebi(kontraindicirani za korištenje s viagrom i sl. podizačima muškog, a i ženskog raspoloženja)*. Kako kaže u reklami za digo kvasac:Podiže raspoloženje domaćica od 1874.g. mislim, ili je to godina od kada Karlovačka pivovara podiže raspoloženje. Uglavnom deda, kaže jeli doktore, muški smo, godine kucaju na vrata, nemam više 75, moram si nečim pomoći, pa ja kad planiram arbeit(rad na njemačkom, deda ima njemačku mirovinu) preskočim ove za srce, a uzmem plavu(viagra) za dušu. Na prvu zvuči gadljivo, da se ljudi sa 80 vole na taj način, al neka, budemo vidjeli ako ih osobno doživimo kakav ćemo stav imati. Usput da spomene jednu dedinu zanimljivu činjenicu, na žalost nije smiješno, al supruga mu je ukapala krive kapljice u oko(eterično ulje) te mu značajno pokvarila iovako loš vid. Jel namjerno da ju još lošije vidi pa da bude privlačnija, ili slučajno tko će znati žensku ćud. Samo da se zna, deda kaže:" Da je otad voli više iako ga je pokušala ubiti podmuklije nego (neka tamo agencija) 65-te u Berlinu."



*od erektilne disfunkcije muškarci BOLUJU(nema veze sa mjestom Bol na Braču), a žene PATE, samo da se zna

Nastavljamo dalje po starim, dobrim običajima

srijeda , 22.07.2015.

Prvi radni tjedan je prošao, junak iz prvog dijela koji želi vozačku pod svaku cijenu, dolazi i po par puta na dan tražeći potvrdu za produljenje vozačke dozvole. Malo sam ga bolje upoznao jer je već došao 10 puta, te mislim da nije opasan, samo izgubljen u svojoj bolesti, odnosno zdravstvenom stanju. No, krenimo na veselije teme. Siguran sam da ste već čuli negdje da su pacijenti uzimali čepiće bez da su skinuli foliju s njih. Priča ide ugl ovim smjerom, starija osoba se žali da mu tablete teško sjedaju na želudac te traži drugo riješenje, sad, ne može se ići na injekcije svaki dan kad god hoće. slijedi prijedlog čepići voltaren npr. pomaže protiv bolova, a nema želučanih tegoba. Ovdje nastupa naš slijedeći biser.Dolazi čovjek, mlad u najboljim godinama, dotjeran, traži nešto protiv bolova u leđima, ja nudim, on kaže ima problema i sa želucem, uredu, pitam bi li čepiće, on odgovara zadovoljno bi. Sve normalno, ali za par dana pita da bi išao na kolonoskopiju, kao, želi on biti siguran da nema ništa. Vidim već je išao na kolonoskopiju u povijesti bolesti, na gastroskopiju ne, predlažem da napravi gastroskopiju, ne bi on, pitam ga pa rekli ste da vam tablete teško padaju na želudac, trebali bi provjeriti, možda je jaki gastritis, helicobacter pylori(bakterija odgovorna za mnoge, ako ne sve želučane probleme). Uglavnom neće na usta ništa, a na stražnji otvor prima sve, mislim da vam vam je sve jasno. To je podsjetilo na jednu kolonoskopiju s faxa, kad sam kao student asistirao profesoru na kolonoskopiji, a pacijent je toliko uživao u zahvatu da je profesor odustao od daljneg izvođenja uz konstataciju, ako se kod njega proces u debelom crijevu i dogodi, vjerovatno će i u njemu uživati(malo neprofesionalno u ljutnji). Kao u vic kad gay stavi na benzinskoj pumpi crijevo u stražnji otvor, radnik s pumpe viče, šta radiš, to je DIESEL, a on odgovori nema veze meni je SUPER.
Nadam se da su vam moji događaji s posla super, jer meni pored svih teških bolesti i nevolja koje ljudi dožive, svaki dan netko svojom nespretnošću i čudnim izjavama uljepša dan. U idućem kolu u igru ulaze neki novi "igrači", lijepi pozdrav.

Prvi dan u seoskoj ambulanti

utorak , 21.07.2015.

Nedavno sam dobio posao liječnika obiteljske medicine, popularno skraćeno LOM u jednom malo selu nadomak Zagreba. Prije toga radio sam dvije godine kao seoski liječnik u zagorju, te sam mislio da sam vidio sve što se može vidjeti. No, vidi vraga, dođem na teren gdje bi svi trebali biti uljudniji, obrazovaniji, u svakom smislu bolji, kad ono LOM. 2000 ljudi(čitaj pacijenata i bolesnika u prevedenom smislu). Za početak dok sam se kretao prema radnom mjestu cestom dugom nekih 600 m molio sam boga da umrem da ne moram više udisati stajski smrad na 36C u sred ljeta. Ulazim u ambulantu, imam što vidjeti, trošna kućica, ne održavana, prljava, opreme ni za osnovne probleme, nema čak ni anti šok terapije, a bolesnici čekaju kao da je prvi mjesec i sezona gripe. Jedina svijetla točka je medicinska sestra koja zna svoj posao i ne pravi se pametna(iz iskustva to je jedino što inače rade). Prvi pacijent je odmah naglasio što me čeka u idućim mjesecima. Ulazi na vrata, naočale, uredno ošišan i obučen, no ima lagani tremor, naime trese se nekontroliranim mini pokretima gornjeg dijela tijela. Pitam ga izvolite dobar dan. On kaže: uff, što je vruće. Bok, bok. Gledam povijest bolesti, ništa sumnjivo u kartonu. Kaže treba potvrdu za vozački. Ok. Krenem ja pisati potvrdu, kad počinje priču: ona konobarica, to ništa. Ne ide. Samo slušam i ne vjerujem što priča. Nastavlja, doktorica je bila dobra, al to jednostavno nije išlo, izdržali smo tri godine i više ne ide. Tu počinje moja sumnja i pitanje: je li ovaj čovjek poludio kad me vidio ili je lud od prije samo mu to nitko nije rekao. Šaljem ga direkt na psihijatriju i odbijam dati potvrdu za vozački. On pita zašto mora kod psihijatra, a ja mu odgovorim: zato jer vam on mora napisati potvrdu, to je standardna procedura. 3 dana kasnije dolazi s papirom od psihijatra. Piše preko cijelog papira NIJE SPOSOBAN UPRAVLJATI MOTORNIM VOZILIMA. Nije precrtano olovkom, početak Kaže da mu je vruće, precrtano olovkom, priča priču koja nema smisla precrtano olovkom. Pitam ga, tko je ovo precrtao, kaže otvoreno-JA. Pitam zašto, odgovara zato jer nije istina, uopće nije vruće. Pitam ga, jel vidite da je psihijatar rekao da ne smijete voziti. Kaže on smijem, pa ja sam autom ovdje došao. Kažem mu da dođe sutra jer je radno vrijeme završilo, izlazim iz ambulante za par minuta idem kući, vidim dotičnog kako ulazi u svoj automobil, prolazim pored njega i počnem razmišljati, a što ako me luđak zgazi, hodam čujem škripanje guma iza leđa, samo zatvorim oči i ukopam se na mjestu, proleti pored mene, prestigne kamion u maloj ulici velikom brzinom i ode u nepoznatom pravcu. Smijem se od sreće što me nije zgazio, al se svaki dan pitam kad će naletiti na mene s idejom da me pogazi. Prvi dan na selu, a to je bio samo jedan od bolesnika, sve skupa taj dan ih je 50tak sjelo preko puta mene. Nisu toliko ludi, al ima svega. Više o njima u idućem pisanju.